Sunday, October 28, 2018

Gorolom - Aleksandra Tešića



Živimo teška vremena. Oni koji savladaju izazove pukog preživljavanja, svoj iznova osvojeni život osuđeni su da provode u poremećenom sistemu vrednosti u kojem ništa izgleda ne funkcioniše. Nemoćni da se tome odupru, sa setom razmišljaju o vrednostima koje su krasile srednji vek — čast, poštenje, viteštvo, junaštvo. U romantizovanom begu od realnosti skloni su da blokiraju ono negativno. Ova knjiga je istorijski precizan prikaz surovosti života u srednjem veku.
Književna fantastika napravila je zaokret i, umesto pogleda u budućnost, zagledali smo se u daleku prošlost, u naš bogat folklor. Kosingas nam ga je približio na tako maestralan način, Gorolom nam donosi njegovu tamnu stranu.

Tešićev najjači adut jeste istraživanje. Vodeći nas mučnim stazama života izmaštanih likova, do tančina opisuje grozote sa kojima su se ljudi svakodnevno suočavali — glad, beznađe, iživljavanje vlastele nad prostim življem, zakonite kazne kojima su bili podvrgavani (osmuđivanje brade, oslepljivanje usijanim gvožđem…), nemoć da se tome odupru. Kao i danas, i tada su uživali izvesna prava, npr. pravo da prodaju sopstvenu ženu zbog preljube ili pravo da prodaju rođenu decu!, što nam donosi zastrašujuće saznanje da je život bio toliko svirep da vas je i na taj potez mogao naterati, kao i da se to dešavalo u tolikoj meri, da je bilo obuhvaćeno zakonom. Za to vreme, vlastela je igrala svoje igre i borila se za što veće parče kolača. Zvuči poznato?
Likovi su, sa nekoliko izuzetaka, izmišljeni, sa ciljem da se fokus zadrži na karakteristikama koje su krasile različite slojeve društva, umesto da se pažnja rasipa na misteriju kojom je obavijena naša istorija. Putevima vitezova zatočnika vodi nas Goroje Gorolom, sa kojim smo se upoznali u trilogijio Milošu Obiliću, jedini od koga strepi veliki župan Zlostupa — Vragoča Mrkobrada, surovi gospodar koji svoju nadmoć i zlu ćud demonstrira strahovaldajući županijom više od četrdeset godina. Carski zatočnik, okićen orlovim perjem, ne mogavši da nađe mir, vraća se odakle je pošao i sa svakim korakom postaje odlučniji da konačno raščisti račune i umiri demone koji ga prate skoro čitavog života.

Sjahao je i vezao Krilaša za otvorena vrata, pa se sagnuo i ušao — u svoje detinjstvo, daleku prošlost koja je izgledala i mirisala isto.

Zlostup se priprema za veliki viteški turnir, događaj koji nam pruža priliku da zavirimo u svet vitezova zatočnika, upoznamo se sa njihovim kodeksom časti, principima po kojima su živeli, motivima kojima su vođeni i dubokim međusobnim poštovanjem.

Ovde do izražaja dolazi Tešićeva deskripcija kojom vas smešta u scenu koju opisuje, tako da prosto možete čuti cvrčanje spržene kože dok se gubi kao barijera između oka i onoga što će okončati njegovo postojanje. Ako to nekako uspete da svarite, miris će vas dokusuriti. A kada vas odvede u krčmu u kojoj vitezovi izazivaju jedni druge na megdan, postanete član te družine i osetite njihovo uzbuđenje, divljenje, ponos, hrabrost, pripadnost, te jasno shvatite njihovo bitisanje na ovom svetu.
„Pre krvi, pre muka i divljeg megdanluka — nazdravimo, junaci!”

Ova grupa vitezova mi je, pre čitanja pomenute trilogije, bila potpuno nepoznata, sada mi je bliska i vrlo zanimljiva. Toliko da sam čitala odlomke svom vitezu, što radim samo kada me nešto izbaci iz uobičajenog čitalačkog zanosa, bilo u dobrom ili u lošem smeru.

Jedna od retkih istorijskih ličnosti koje su se našle u romanu jeste pop Dragolj koji je svojim proročanstvom prouzrokovao županovu strepnju. Onaj o kome u našim oskudnim istorijskim zapisima ima sačuvanog materijala sigurno je posedovao neku posebnost kojom je pažnju zaslužio. Sto mu gromova, šta bi to moglo biti? Dok su se drugi koristili raznovrsnim, ali uobičajenim načinima proricanja sudbine, pop Dragolj je gledao u nebo, tačnije — u gromove. U zavisnosti od karakteristika, tumačio ih je i predviđao dobre ili loše dane. Bio je i odličan zvezdotumač i zagovornik okrutnih paganskih običaja poput okrvavljenja temelja (ljudskom žrtvom, naravno). Vladaru mučitelju, na samom početku vladavine, predvideo je smrt od Gorojeve ruke, što je koštalo glave svakog Goroja koji je imao tu nesreću da ga put nanese u Zlostup. Ovog puta, gromovi su doneli vest da će se njegovo četrdesetogodišnje smrtovanje okončati u sedam gromovnih dana koji su nastupili. U njima je smeštena radnja ovog romana.

Previše je dugo smrtovao da bi sad tek tako ubio Goroja.

Jezik je autentičan, imena dobro promišljena, atmosfera brižljivo građena od samog početka, a uzbuđenje koje konstantno raste primorava vas na čitanje bez daha dok se ne potroši i poslednje slovo. A potroši se suviše brzo, pa vas ostavi da žudite za potpuno novim čarobnim nizom iz pera kosingasa domaće fantastike. Srećom, Strahor nam je za Sajam spremio čitavu riznicu čudesa, pa ćemo moći brzo da utolimo glad koja se iznova probudila. Makar samo na kratko, pre nego što nas još jednom ostavi u napetom iščekivanju narednog slova. Mi čopor!

Prvobitno objavljeno na Prerazmišljavanju.

Tuesday, October 9, 2018

Čovek koji je ubio Teslu, Gorana Skrobonje


Ko to izranja iz dubina blogerske apstinencije? Šta da vam kažem, nisam stizala da čitam, a kamoli da pišem. Čim bih se dohvatila knjige, mozak bi napravio fajront i prepustio se preko potrebnom snu. Nisam mogla da mu zamerim, tokom dana radio je punom parom. Uspavljujući se uz knjigu, mesecima sam živela njen svet. Njene svetove. U ovom svetu… valjda. Više nisam sigurna, vrlo često ta granica se gubila.

Put do moje police ova knjiga je pronašla zahvaljujući Novosadskoj razmeni knjiga, događaju koji je raširio ruke da me dočeka u mom novom gradu, i koji veštim potezima uklanja ono novo u mom gradu. Dok se uveliko krčka sledeća razmena, ja konačno mogu da zaključim prethodnu.

Stvarnost sa kojom nas pisac najpre upoznaje, alternativna je ovoj koju živimo. Po vremenskoj ravni, vraćamo se unazad. Amerika nije ujedinjena i, kao takva, nije pogodno tlo za naučno–tehnološki razvoj. Stoga, najveći umovi tog doba svoj talenat razvijaju u Evropi.
Nakon obilja problema u Americi, Nikola Tesla od kralja Stevana III Sinđelića dobija devedeset lanaca zemlje u Beogradu, na kojima uspostavlja rad naučnog kompleksa Laboratorije Tesla. Neopterećen spregama, živi punu slobodu naučnog razvoja, i u svojoj genijalnosti, stigao je da se pozabavi teorijom multiverzuma.
Pronicanje u tajne samog tkanja svemira, samo je delimično moguće baveći se teorijom. Na pitanja koja teorija nameće jedino je moguće odgovoriti eksperimentom. Ukoliko postoje nebrojeni svetovi, moramo nekoga poslati u šetnju kroz njih. Tim vodećih svetskih naučnika vrši poslednje pripreme dok Jevrem Radivojević, čovek koji će zakoračiti u nepoznato, beleži svoje preostale ovozemaljske dane u dnevnik, i time započinje putopis o putovanju koje će promeniti svetove. Putovanju koje će promeniti i njega, na način koji nije mogao ni da zamisli.

Ključnim izmenama istorijskih tokova stvoreno je društvo prosperitetnog razvoja koje nije moralo mladim mozgovima plaćati cenu rata te su se oni razvijali umesto da budu proliveni na nekom proplanku zarad bilo kog iz riznice kompletno idiotskih razloga.

Ostajući dosledan duhu vremena starog Beograda, pisac kreira svojevrsnu kulturnu, političku i naučnu scenu kojom daje omaž brojnim istorijskim ličnostima, prikazujući njihovu veličinu i uticaj koji su imali na formiranje sveta u kome živimo, ali i svih ostalih svetova u kojima smo imali sreću da se rode.
Na čelu živopisne družine našao se Lazar Komarčić i njegov nemerljiv doprinos razvoju naučne fantastike kao književne grane u Srbiji, ne samo formiranjem ličnog književnog opusa, već i formiranjem načina razmišljanja mladih književnika. Poput Tesle, otvarao im je vrata drugačije stvarnosti, a zatvarao ona koja vode u pogrešnom smeru, ne ustežući se da sruši iluzije mladoj usijanoj glavi i usmeri je na pravu stranu.

        Rečenice obiluju davno zapostavljenim rečima i sva raskoš našeg jezika šepuri se poput pauna, demonstrirajući piščevu životnu posvećenost upoznavanju njegove lepote. U nekim trenucima delovalo je preterano, ali onda bih se setila oskudnosti sa kojom se češće susrećemo pa bih postala zahvalna što imam način da zaista čujem melodiju koja prati priču. Jer, neke reči prosto imaju dubinu. Poput sifražetkinja.

Gospođica Pelagija Lukić – pretpostavljao sam da nije udata, što zbog njene očigledne mladosti, što zbog  činjenice da ni jedan gospodin koji drži do sebe  u Beogradu ne bi dopustio da mu zakonita žena bude zaposlena bez obzira na sve one političke promene koje je pokret sifražetkinja postigao proteklih godina…

Kroz neobavezna razmišljanja likova, provlači se ideološka struktura društva, sa akcentom na neravnopravan položaj žena (ili je to mene najviše pogodilo) i njihovu borbu za ravnopravnost. Samo tako, iz vedra neba, prikaže vam se konkretan motiv borbe, i nepravda koja vas nagonski na tu borbu tera.

Druga stvarnost sa kojom se susrećemo u romanu vodi nas  stazama sf-a, na moju veliku radost. Tek tako, kao da sam uzela drugu knjigu. U fantastici su uobičajeni multižanrovski romani jer ne postoje razlike koje bi ih suštinski žanrovski razdvojile te je vrlo lako isprepletati elemente koji krase svaki od njih. Ovde nemamo osećaj njihovog suptilnog preplitanja, imamo dva različita sveta, napisana na dva različita načina. Ovaj drugi mi je mnogo više prijao, što zbog ličnih afiniteta, što zbog načina na koji je izgrađen. Imala bih i tu svašta da dodam, ali ko će da čita toliki tekst, pročitajte knjigu ako vas baš zanima.

Ipak, najviše sam uživala u sudarima svetova. Vrlo su efektno napisani. Atmosfera koju pisac stvara, naglim kontrastom na kraju lepršave rečenice, toliko je efektno zastrašujuća da me prožima jeza od same pomisli na upoznavanje sa mračnom stranom majstora horora, kako ga mnogi nazivaju.

Ima tu i humora, taman da vas malo opusti.

"Brzo ozdravljenje želi vam Narodna skupština Kraljevine Srbije, sa 98 poslanika za i 52 protiv!

Rekla bih, pokriveni su svi elementi.

Poput čitanja, i pisanje se odužilo. Začas sam napisala ono što ste do sada čitali, potom je usledilo poliranje i doterivanje, predomišljavanje i brisanje te ponovno Prerazmišljavanje. I nikako nisam uspevala da zaključim. Konačno, odlučila sam da ne moram presuditi te brzo toj odluci našla opravdanje u činjenici da mi ovaj roman nije bio dovoljan. Utisci će uvek biti raznoliki, a moj se ovoga puta našao negde između, zalutao u tek otkrivenim hodnicima nebrojenih svetova multiverzuma.

Godine čitanja, prevođenja i stvaranja, jasno su uočljive u pisanju Gorana Skrobonje i predstavljaju sjajnu podlogu za ispitivanje raznolikih potoka kreativnosti i inspiracije. Pored već realizovanih, projekti na kojima je trenutno angažovan obećavaju nam mnoštvo avantura, a najviše se radujem izletu u svet Kosingasa, u vidu priče inspirisane serijalom i novele koja je upila nalet inspiracije što se prelio preko ograničenog okvira koje jedna priča dopušta – „Proročanstvo Korota“ u izdanju IK Strahor. Eto nama prilike da vidimo kako se predvodnici fantastične scene međusobno inspirišu i nadograđuju. Lepa su vremena kojima svedočimo.

Prvobitno objavljeno na portalu Konkretno - zdrav razum i javna kritika.

Thursday, May 24, 2018

Razgovor sa Tihomirom Jovanovićem u okviru Prolećne razmene knjiga

Tihomir Jovanović se fantastikom bavi iz hobija. Više od dvadeset godina. Onako usput. Napiše neku priču, novelu, knjigu–dve, prevede jednog Lavkrafta dok uređuje dva fanzina, organizuje SF konvenciju, onako usput, ništa ozbiljno. Kad već ide na taj „pravi” posao, on usput uređuje almanah stvaralaštva radnika, znate već — iz hobija, ide čovek tamo svaki dan.

Na Razlistavanju, u društvu najbližeg saradnika Svetislava Filipovića, predsednika Udruženja fanova naučne fantastike „SCI&FI”, pričao nam je o aktivnostima Udruženja, nastanku i razvoju fandoma, fanzina i fanfikcije, kako u svetu tako i kod nas, predstavio svoj uređivački i stvaralački rad i podelio nekoliko knjiga zadovoljnim knjigoložnicima. Nakon završenog programa, imali smo želju da još malo popričamo sa njim, a sada imamo želju da taj razgovor podelimo sa vama.
Fotografija preuzeta sa Prerazmišljavanja
Ljubiteljima fantastike poznat je vaš predan „fantastičan” rad, kako u pisanju knjiga, novela i priča, tako i u organizaciji raznih događaja, uglavnom pri Udruženju fanova naučne fantastike „SCI&FI”. Ujedno prevodite i uređujete izdanja „SF almanah Terra” i „SF portal”. Napisali ste zbirku priča „Palisade i čadori”, i njen nastavak u vidu romana „Baka Mandini krugovi”. Verovatno sam nešto i preskočila. Da li su svi fantastičari toliki zaluđenici? (Znam da ja jesam.)

Zato se, valjda, i zovu fantastičari, što su zaluđenici, neki manje, neki više. Što se mene tiče, pored toga što se bavim fantastikom kao nekim svojim hobijem, imam redovan posao tako da ne mogu da budem baš toliki zaluđenik.

Radite u EMS, i tamo uređujete almanah stvaralaštva radnika „Kolonada”, u kojem su zastupljene priče, pesme i likovni radovi radnika. Šta vas je podstaklo na taj korak i kako su radnici reagovali na tu ideju?

To je krenulo spontano, jedna koleginica piše pesme, ja sam pisao priče i onda smo na nekom od sindikalnih sastanaka pričali kako bi bilo dobro da se tako nešto napravi. Predsednik sindikata je imao razumevanja za to, i odvojio je novac da se napravi publikacija. U početku smo svi imali sumnje da će uopšte zaživeti, znate kako je to neobično kad neko čita pa pored toga još i piše – sa tim čovekom  nešto sigurno nije u redu. Tih prvih par brojeva je bilo malo teže izgurati, međutim, sada je već u pripremi osmi broj (izlazi jednom godišnje) i to lepo funkcioniše.

Da li primećujete napredak kod ljudi koji učestvuju?

Da, naravno. U prvim brojevima bile su zastupljene neke malo „tanje” priče, sada je to već ozbiljnije. Slike su značajno bolje, mada se ja i ne razumem previše u slikarstvo, ali napredak je očigledan.

U kojoj od pobrojanih aktivnosti najviše uživate?

Naravno, najviše uživam u onome što je lično moje, a to je pisanje. Prevođenjem se bavim kada nemam previše inspiracije za pisanje pa da ne bih, što kažu klinci, „blejao”, prevodim tekstove za naše fanzine i uglavnom to budu neki stariji pisci, majstori. Ne posežemo za nekim novim piscima koji su trenutno hit u svetu. Prvo, za njih postoje autorska prava, a drugo, želimo mlađim čitaocima da pokažemo kako se nekada pisalo i razmišljalo, i kako su oni zamišljali ovaj svet u kome sada živimo.

Već smo pomenuli kako su fantastičari prilično posvećeni i predani, kako pisci, tako i fanovi, dodala bih i da imaju i tu neku čudnu potrebu da porede naše pisce sa vanvremenskim legendama svetske fantastike. Tako Tešića porede sa Tolkinom, vas sa Pračetom. Kako doživljavate to poređenje i ko je najviše uticao na vaše stvaralaštvo?

Ne znam šta bi Pračet rekao na to što me porede sa njim. Sada, pošto nije u mogućnosti da se brani, ja mogu da se širim koliko hoću. Stavljao sam ja u svoje knjige te fusnote koje sam voleo da čitam kod Pračeta, mada ih je on vremenom sve manje koristio, i taj njegov humor je imao uticaja na moje knjige. Lik iz moje knjige, baka Manda, donekle liči, a dosta se i razlikuje od njegovih veštica – Bake Vedervaks i Nane Og („Veštice na putu”), one su poslužile kao inspiracija da se takav lik uvede u priču, a taj lik je vremenom prerastao u centralnu figuru. Iako su glavni junaci Arsenije i Obrenije (zasnovani na Asteriksu i Obeliksu), baka Manda je dominantan lik koji je svojom pojavom i sposobnostima uspeo da se izbori za mesto glavnog junaka knjige („Baka Mandini krugovi”).

Gde se u žanru najugodnije osećate?

Upravo u onome što najviše pišem u poslednje vreme, ta neka komična fantastika, poput Terija Pračeta i Daglasa Adamsa.

(Tika je ovim probudio visoka očekivanja, Pračet mi je pri samom vrhu omiljenih pisaca, a Adams njihov neprikosnoveni predvodnik)

Tu su dve priče o Baka Mandi, a sada pišem priču koja je smeštena u neki drugi svet, u doba bivše SFRJ, u doba komunizma i nešto ranije, gde se likovi bave nekim istorijskim dešavanjima, i moglo bi se reći da je mešavina Alana Forda i Dosijea X.

Zvuči zanimljivo. Kada je možemo očekivati?

Mislim da ću krajem godine pisanje privesti kraju, nakon toga ima puno posla do konačne verzije – da pročitam još nekoliko puta i korigujem, da pročitaju neki prijatelji i iznesu svoje sugestije,  i tako dalje. Ima tu dosta posla tako da… možda u ovo vreme sledeće godine.

(Taman za sledeću prolećnu razmenu. ;))

Kažem, nije to samo napisati. Svaki autor najteže vidi svoje greške i da bi ih uvideo, neophodno je da prođe neko vreme, da se napravi distanca pa se tek pri narednom čitanju može uočiti neki nedostatak i mogu se razmotriti saveti prijatelja i zamerke koje su izneli.

Tako je ako imate dobre prijatelje, koji su spremni da iznesu svoje kritičko mišljenje, ali trenutno je zastupljen trend u kom se svi međusobno tapšemo po leđima i niko nikome ne priča šta ne valja. Pritom, problematičan je i pristup koji izdavačke kuće imaju prema svom poslu, te živimo u punom jeku hiperprodukcije. Kako vi posmatrate to što je u fokusu zarada umesto kvaliteta i što je prisutno potpuno odsustvo odgovornosti onih koji su uključeni u ceo proces. Koliko je to zastupljeno u fantastici?

Ima toga i u mejnstrim književnosti i u fantastici. U poslednje vreme, pojavilo se dosta mladih autora koji su odmah krenuli u neke trilogije, kvadrilogije i slično, pišu nastavak za nastavkom. Nešto od toga sam čitao, nešto nisam, nešto mi se dopalo, nešto nije, ali prosto je nemoguće sve ispratiti. Što se tiče velikih izdavačkih kuća, tu pre svega mislim na Lagunu, dosta je opao kvalitet sa pojavom hiperprodukcije i objavljivanja knjiga autora poput Jelene Bačić Alimpić.

Tako se pričinjava velika šteta mladim autorima, oni nemaju stručno vođstvo, njihove knjige nemaju adekvatnu obradu, sve se svodi na promociju koja je, opet, ograničena. Da li su veterani srpske fantastike spremni da podrže i edukuju mlade pisce kada u njima prepoznaju potencijal, i da li su ti mladi pisci voljni od njih da uče?

Da, tu je Goran Skrobonja koji je vrlo rad da pomogne mladim ljudima, zatim RadmiloAnđelković koji je jednu knjigu čak pisao sa mladim kolegom („Grbovnik” sa Danielom Reljićem), a na sastancima naših udruženja uvek je spreman da popriča sa mladim autorima, da im da neki savet. Tu je i naš poznati doktor Zoran Živković koji drži časove kreativnog pisanja, a posebno može da pomogne kada je u pitanju objavljivanje knjiga na inostranom tržištu, kako kontaktima sa izdavačima, tako i svojim iskustvom koje je dragoceno i onima koji ne žele od njega da uče o pisanju. On je probio taj put i do sada je objavio preko 20 knjiga u inostranstvu.

Preporuka za čitanje?

Ja sam počeo da čitam Martina, ali kako je počela da se prikazuje serija, izgubio sam nit radnje i interesovanje… ali to će ljudi da čitaju preporučio ja ili ne. Ja više volim starije pisce pa bih preporučio klasike fantastike, pisce kao što su Stanislav Lem, Artur Klark, Ursula Legvin, dakle te starije majstore. Nekada je to sve bilo originalnije, danas sf živimo pa je postalo jako teško smisliti nešto što bi naučnici mogli razviti u budućnosti, dok je, nasuprot tome, interesantno čitati kako su ljudi pre 50-100 godina zamišljali današnjicu.

Da li mislite da je to razlog što je folklorna fantastika preuzela primat nad naučnom pa se sada autori mahom njoj okreću?

Svakako. Ljudima je lakše da se povežu sa zmajevima, vračevima i vilama, nasuprot nauci u kojoj smo već stigli do nanotehnologije i stvari za koje vam je potrebno visoko obrazovanje da biste ih razumeli. Jako je teško zamisliti pravac u kome će se nauka dalje razvijati. Tako se danas autori najviše okreću epskoj fantastici.

Mi imamo bogat folklor i jako dobru podlogu za razvoj tog spektra fantastike.

Da, i to je relativno skoro počelo da se koristi. Ranije su likovi u domaćim romanima imali strana imena, a danas su to mahom domaća, umesto nordijskih i rimskih bogova, sada se piše o staroslovenskim bogovima i koristi se to bogatstvo folklora koje imamo.

Da li biste tu nekoga izdvojili po kvalitetu?

Zoran Petrović dobro kombinuje mitologiju sa svojom fantazijom, Tamara Lujak piše o vilinskom svetu, Goran Skrobonja kao neko ko je uveo domaće likove i radnju romana smestio u Srbiju.

Kad smo već kod folklorne fantastike, pišete za Omaju?

Pisao sam i rado ću pisati ponovo. Oni su sada nešto stali sa izdavanjem (trenutno postoji samo online verzija časopisa, ali sa Tešićevom IK „Strahor”, razmatra se ponovno uvođenje štampanog izdanja), a kada su se pojavili bili su potpuno atipični, bavili su se nekim starim predanjima i verovanjima i to je bilo jako zanimljivo. Kasnije je novi urednik, Mladen Milosavljević, sakupljao priče za razne zbirke sa temom folklorne fantastike među kojima je i Strahorova „U vrzinom kolu” za koju sam, takođe, pisao priču, a trenutno se priprema zbirka priča za Golubačku biblioteku sa temom Golubačkog grada.

Koji je vaš savet mladim autorima?

Obično svi pišu ono što bi voleli da čitaju, i ne treba se zaletati u neke teme koju su vam strane već pisati o onome što volite. Kada su u pitanju regionalne konvencije i konkursi, čak i kada nisu nagradni konkursi, svako treba da piše kao da želi da osvoji prvu nagradu, a ne tek toliko da prođe na konkursu. Takođe, vrlo je bitno obratiti pažnju na pismenost, gramatiku, sintaksu, i da se bude što originalniji, iako je danas jako teško napisati nešto što nije već napisano.
Prvobitno objavljeno na književnom blogu Prerazmišljavanje
Tekst uredila Katarina Kostić

Saturday, April 7, 2018

Okultni savez Srbije, Dušana Jevtića

Ovu knjigu napisao je profesor istorije iz Niša. Nije prva koju je napisao, ali jeste prva koju je objavio. A meni prva koju sam dobila u zamenu za prikaz.
Smešten u okvire fantastike, ovaj roman obiluje magijskim bićima poput veštica, volšebnika, karakondžula, vampira, drekavaca, babajaga… i božanstvima poput Odina, Dajboga, Morane. Glavna „junakinja” je albino veštica Adalberta, nekadašnja predvodnica paradržavne organizacije Okultni savez Srbije, a sadašnja upravnica biblioteke okultnog univerziteta „Madam Glavacka”. Strah i trepet za studente, za svojih 250 godina prilično je izbrusila veštine upravljanja magijom, ali, kao što možete pretpostaviti, nezadovoljna je svojim statusom, svesna da je, u najvećoj meri, sama za to odgovorna. Međutim, pokrenuti su događaji koji će sve promeniti i pred nama je prava drama koja će uticati na celokupan svetski poredak i inicirati ponovnu preraspodelu sile.

Zvuči poznato? Ceo roman zvuči tako. Vrišti stav pisca o apsurdima sa kojima smo suočeni. Kao istoričar, on ima interesantan uvid u razvoj međuljudskih i međunarodnih odnosa, koji su, na svu moju žalost, prilično nakaradni. Potkovan adekvatnim podacima, on redom ukazuje na sve ono što je loše i tera nas da se zapitamo koliko apsurda možemo da apsorbujemo. Podseća nas na sve one neverovatne stvari koje smo preživeli (ratovi, sankcije, odlazak mladih iz zemlje, „uspostavljanje stabilnosti”, bombardovanje, odlazak mladih iz zemlje, „uspostavljanje stabilnosti”, moralna degradacija, poremećen sistem vrednosti, poremećen sistem upravljanja državom, odlazak mladih iz zemlje (ko ima sreće i ume da se snađe, ostali žive kako znaju i umeju i pokušavaju da izvuku najbolje iz života). Sada, od svakog od nas zavisi kako će uticati na svet oko sebe. Kakav će svet izgraditi. Svako od nas nosi svoj deo odgovornosti.  
Pored mnoštva asocijacija koje se ogledaju u igri reči (Okultameri, SSSB (Sibirski sojuz silnih babajaga), Sveevropska okultna asocijacija, Anadolski slivači strave, Beogradski mađijarluk, zločini protiv okultnosti…), stav se izražava i kroz dijaloge u kojima je prenaglašena nekultura, nevaspitanje,  prostakluk. To anulira lepotu naracije, ali efektno vrši svoju funkciju.

Evo ti na, zaslužila si!

Za razliku od „Trubadurove svite” gde je kritika iskazana na komičan način, ovde pisac jasno i smisleno iznosi svoj stav.

Šupljoglavci se klanjaju četvorostrukom šupljoglavcu. Nažalost, takav je idol savremenih mladih okultista.

Kratkovide smrtnice misle da zavodnicu čini minimalna odeća, ali one ne znaju da pravu ženu ne čini obim grudi i zadnjice, već obim njenog magijskog potencijala.
Radnja je dinamična i zanimljiva, ima dosta humora, akcije, zapleta i raspleta. Potkrade se i neki poetski opis ili rečenica koja me svojom efektnom jednostavnošću, prosto, obori s nogu.

„Prrr”, brundao je mačak iz svoje unutrašnjosti.

Ipak, veliki problem uviđam u tehničkoj izvedbi i obradi romana. Stiče se utisak da obrada nije ni rađena i da je roman pušten u štampu onako kako je dostavljen u izdavačku kuću. A dostavljen je sa dosta nedostataka koji škripe i narušavaju tok radnje. U vremenu hiperprodukcije i navale pisaca koji misle da je za bavljenjem književnošću dovoljno da imaju nešto da kažu, izdavačke kuće moraju biti poslednji branik, sito koje će zadržati ono što ne valja, a unaprediti ono što ima potencijala. Ne dozvoliti da knjiga ode u štampu dok se ne isprave pravopisne greške, poradi na sintaksi, uklone pleonazmi, ispeglaju nabori. Mora se staviti kvalitet ispred kvantiteta. Drugi deo odgovornosti snose pisci. Ko odluči da se bavi književnošću mora se baviti ličnim opismenjavanjem i konstantno težiti boljem poznavanju jezika i književnosti. U maniru sportista koji, umesto da krive trenera, svakodnevno treniraju kako bi svojim kvalitetom zaslužili mesto u prvoj postavi. Još jednom, svako od nas nosi svoj deo odgovornosti. Kao što autor oštro negoduje zbog društveno–političkih prilika, tako i ja negodujem zbog narušavanja lepote pisane reči i pozivam na odgovornost sve one koji imaju udela u tome.
Preuzimam i svoj deo odgovornosti, naglašavam da pisanje o knjigama nije moja struka niti profesija već nešto što radim iz ljubavi, i pozdravljam svaku kritiku i ukazivanje na greške koje pravim. Smatram to jedinim načinom da isplivamo i sačuvamo našu književnost od bujice loših knjiga koje kontaminiraju samo uporište kulture. Nemojmo im to dozvoliti.

         Dušan Jevtić je ovom knjigom pokazao da ima šta da ponudi, nadam se da će nam narednom pokazati da može da ponudi i više. Volela bih da vidim kako se snalazi u drugačijoj postavci romana, kada nakaradnost ustupi mesto lepoti. Potencijal postoji, ostaje da vidimo da li će i kako biti iskorišćen.

Ukoliko želite da čujete više o knjizi od njenog tvorca, ovde možete pogledati njegovo gostovanje na TV KCN, a prikaze romana možete pročitati na portalima AVKF, Art-anima i blogu knjiške veštice BookWitch.

Prvobitno objavljeno na portalu Konkretno - zdrav razum i javna kritika

Monday, February 26, 2018

Poslednji cirkus na svetu, Branislava Jankovića

Bitka za nebo je završena. Anđeli koji su se pobunili protiv oca, stvoritelja, poraženi su i proterani sa nebesa. Bačeni na zemlju da žive među ljudima koji su, takođe, grešni. Međutim, nisu oni jedini koji su sišli sa nebesa. Na zemlju je poslato deset anđela sa veoma važnim zadatkom. Na njima je da upoznaju i shvate čoveka pre nego što se vrate na nebo da mu sude nakon konačnog kraja sveta. Oni će stajati na kapiji raja i odlučivati ko može da uđe. Ali, nije lako upoznati čoveka. Nije ga lako shvatiti. Pogotovo ako si besmrtan i svestan onoga što smrt donosi. Zbog toga, i njihov se zemaljski život mora završiti smrću, još jednom će Božija deca umreti za ljude.

„Vredi li sve ovo, Sine Božji?“
„Ljudi će i dalje činiti iste stvari i greh će ih ponovo obeležiti.“
„Čemu onda sav taj bol i muke?“
„Šansa za one malobrojne. Da barem neko u budućnosti shvati ovu žrtvu i dokopa se raja.“
Smrt besmrtnog anđela strašno je čudna stvar. Plaši me bizarnost i apsurdnost toga.

I tako oni provode na zemlji više od dve hiljade godina. Svako sa nekim nedostatkom – patuljak, žena sa bradom, nevidljivi čovek, žena od gume… i nekim darom. Logično, svi su članovi cirkusa „Felićita“. Svako je u nekom trenutku napuštao cirkus, živeo među ljudima, sretao se sa onim najboljim i najgorim što ljudski rod ima da ponudi, neretko sretao i svoju palu braću, da bi se na kraju vratio u cirkus. Ti odlasci su im pružali iskustva koja će ih definisati kao sudije. Neki su našli oprost, a neki osudu za ljudski rod. Sada, kada je kraj blizu, svako priča svoju priču. Ono najupečatljivije što je doživeo za dva milenijuma bivstvovanja među ljudima. I kako će on zbog toga suditi.

Tih vekova sam sjajno ispekao svoj poziv sudije.
Mnogo sveštenika će završiti u paklu.

„Nisi u pravu, Oče“, pomislio sam. „Nije svaka gordost grešna“.

A svedočili su događajima koji razdvajaju ljude od neljudi: raspeće Isusovo, prihvatanje nove vere i prelazak iz paganizma u hrišćanstvo (uprkos opasnostima koje to opredeljenje donosi), kuga, inkvizicija i spaljivanje veštica, povlačenje Srpske vojske preko Albanije, holokaust. Kroz ove priče, obišli smo i selo opisano u romanu „Suze Svetog Nikole“, u kome se, opet, pojavljuje cirkus „Felićita“, i videli kako se sjajno mogu isprepletati dva nezavisna romana. Za kraj, pisac nas vodi na sam početak, u bitku koja je podelila nebo.
Branislav Janković spada u srednju generaciju savremenih pisaca. To je jedina kategorija u koju bih mogla da ga svrstam kada bih osećala potrebu za bilo kakvom kategorizacijom i podelom. On je, fantastičar, realista, romantičar, filozof, poeta, čovek. Ne nužno tim redosledom. Kroz pisanje upoznaje sebe, ujedno nas podstičući na isto. Tome ne možete da se oduprete, a i zašto biste? Prepustite se. Suočite se sa svojim najvećim sudijom – sobom.

Iza sebe ima pet romana i zbirku priča. Priče su mu objavljivane u raznim antologijama, a osvaja priznanja i za radio drame. Sve njegove knjige ostavile su jak utisak na publiku, jedna je pokrenula žustru debatu između istoričara i pisaca, druga izazvala oštru osudu crkve, treća je u nekoliko srednjih škola izabrana za izbornu lektiru. Jedno je sigurno, nijedna vas neće ostaviti ravnodušnim.

Njegovo pisanje izaziva osećaj nostalgije za nečim što nikada niste imali, a toliko ga osećate kao svoje da vam bolno fali. Kroz svoje likove, on ne opisuje određenu osobu, on opisuje sebe, čoveka, i svoju ljudsku prirodu. A svi smo mi ljudi. Barem se tome nadamo. Vaša identifikacija sa likovima zavisi isključivo od toga kakav ste vi čovek. On nas vešto vodi putevima spoznaje i daje nam priliku da sebi oprostimo svoju ljudsku prirodu. Rečenice su mu jednostavne, a neverovatno sadržajne. U samo nekoliko reči uspeva da vas natera na duboku analizu i probudi najrazličitija osećanja visokog intenziteta. Piše o duši i u dušu pogađa.  U njegovom pisanju prisutna je i dobra doza humora, a jezik koji koristi u potpunosti je prilagođen postavci romana.
Zar nisu čudni putevi Gospodnji? Siguran sam da je to On smislio
da ne bi morao da objašnjava smisao svega što radi. Ovako je sebe proglasio čudakom, pa više niko i ne traži odgovore na pitanja. Kada nešto zajebe, napravi se blesav. Jebiga, kaže, znate da su mi putevi čudni, a o mojim putevima se ne raspravlja.

U jednom komentaru, Aleksandar Tešić je napisao: „Moj prijatelj Bane je pesnik koji piše prozu, zato je tako melodična i prijemčiva“. Sav raskoš tog talenta izražen je u pismima koje srpski vojnik piše svojoj ljubavi, Nadeždi, u užasu zime na Prokletijama. U poslednjem pismu koje potpisuje sa: „Vaš Dragiša, pesnik svojim poslednjim dahom“.

U Retrospektivi sam rekla: „Na šta god naletite da je on napisao, a vi obavezno pročitajte“. Ostajem pri toj izjavi. Nemojte ga sebi uskratiti.

Ćutanje. Dugo ćutanje. Jedno od onih koje, kada se pojavi između dvoje ljudi zauvek lebdi među njima, bez obzira na to koliko reči razmenili kasnije.
Prvobitno objavljeno na Dotkomu.
Fotografije su iz moje riznice.

Monday, February 12, 2018

Trubadurova svita (mač, mačka i magija), Dimitrija Stevanovića

Epska parodija. Kako to samo fantastično zvuči! Ako volite Goli pištolj i sa uzbuđenjem pratite avanture družine prstena, ovu knjigu ćete obožavati. Ipak, ona je više od proste zabave uz dogodovštine njenih urnebesnih junaka, ona je ozbiljna društvena kritika sa konstantnim satiričnim asocijacijama na tragikomično političko stanje u našoj zemlji.

Dizajn korica: čarobnjak BOB (Dobrosav Bob Živković)

Radnja se dešava u Nerd svetu, mestu koje obiluje neverovatnoćama i čudnim zbivanjima, svetu u koji ulazite na sopstvenu odgovornost. Glavni junak je trubadur (zamislite!) Dart, poluvilenjak (da ne kažem mešanac). Magija i avanturistički duh koji krase jednog vilenjaka direktno su uslovljeni količinom đuđubeja i kondrca koji obitavaju u njegovom telu (gde tačno u telu – pročitaćete u knjizi). Što je više đuđubeja, to je jača magija koju može da materijalizuje i koristi, a što je više kondrca, veći je i luđi avanturista. Naš Dart ih je prepun i upravo stiže u Tirit-Navodi-Vilu, prestonicu patuljačkog kralja koji mu je namenio misiju od izuzetnog značaja za čitav Nerd svet, misiju koja će otkriti tajnu od neverovatne važnosti za budućnost kraljevstva.

Posle dve nedelje pustolovina, avantura i puta kroz šumu, pećine, lagume i najrazličitija čarobna, ali i opasna mesta, ponovo je bio među ljudima. Da, pogodili ste, osećao se veoma očajno zbog toga – ljudi su gori i od najdivljijih zveri.

Kako to obično biva, oko sebe okuplja družinu koja će mu „pomoći“ u tom neverovatnom poduhvatu. Tako nastaje Trubadurova svita koja će na svom putu napraviti više štete nego koristi, ali, kako žive u Nerd svetu, to i nije toliko strašno i, zapravo, tako i treba da bude. Na primer, sasvim je ok to što su oslobodili drevno zlo koje preti da uništi čitav svet, upravo je to ono što će dovesti do razvoja događaja kakav se priželjkuje. Kad smo već kod razvoja događaja, bitno je pomenuti da u Nerd svetu postoje dva načina na koji određena situacija može da se odvije. Frka (Fantastična Raštrkana Kratka Avantura) i Zbiv (za razliku od frke, koja je sveopšta i na sve strane, zbiv je isto trenutan, ali dobro fokusiran na jedno dešavanje).

"Ako je posada vezana, a svi ste ovde, ko onda upravlja brodom?" Frka.


Pregršt je književnih, muzičkih i filmskih asocijacija, isto toliko izmišljenih bića i reči sa adekvatnim opisima i definicijama, gomila fora i fazona, prosto, knjiga je potpuno urnebesna, a, ujedno, vrlo oštra u kritici realnosti kakvu poznajemo.

Naravno, sve se završava frkom. Uz konačnu asocijaciju na Terija Pračeta, kao svojevrstan šlag na tortu.
Samo ti piši, Dimitrije, posle ćemo da zalijemo

Koliko sve pršti od magije, najbolje će vam pokazati sledeća situacija: Skuvam ja sebi crni kondrc-napitak, uzmem knjigu i sednem da napišem reč – dve o njoj. Moji klinci koriste izmeštenost moje svesti u drugu ravan i jurcaju po kući nesputano se igrajući. Jasno vam je šta sledi: Zbiv! Stariji dotrčava da me pita nešto od izuzetne važnosti, kroz maglu počinjem da ga primećujem dok se vraćam svešću u prostoriju u kojoj se nalazim (morate shvatiti, nije to lako, crni kondrc-napitak nije za zezanje), knjiga je otvorena, đuđubeje i kondrci iskaču i uleću pravo u njega, perifernim vidom primećujem da se putanja njegove ruke i crnog kondrc-napitka preklapaju, pokušavam da sprečim neizbežno, ali bez uspeha, napitak se razliva po knjizi i izaziva moju bolnu grimasu jer ujedno ostajem i bez napitka i bez knjige, a za telefon – ko još mari, situacija dostiže vrhunac i čeka se erupcija koju moj omladinac sprečava rečima: „Ništa ne brini, mama, napisaće tebi tvoji pisci drugu knjigu.“, dejstvo napitka prestaje, đuđubeje i kondrci povlače se nazad u knjigu (makar na kratko) i nastaje sledeća fotografija, kao idealan prikaz onoga što vas čeka ako se upustite u ovu avanturu. Moj savet je – nikako je nemojte propustiti!

Nije posveta džabe napisana i meni i Vuku,
osećao je Dimitrije koliko će veliku ulogu on odigrati
Prvobitno objavljeno da Dotkomu.

Saturday, February 3, 2018

Festival epske fantastike - Dom omladine Beograda

Pre nekoliko dana, u Domu omladine Beograda, održan je Festival epske fantastike. Kao i svake godine, najavljeno je mnoštvo zanimljivih dešavanja, ali moje vreme je bilo vrlo ograničeno pa sam uspela da prisustvujem samo jednoj tribini: Srpski pisci u epskoj fantastici. S obzirom na to da sam većinu predstavljenih knjiga pročitala i sa njihovim autorima o njima diskutovala, moje prisustvo je imalo za cilj pružanje podrške i druženje sa piscima čije knjige okupiraju moje misli poslednjih par godina. Ipak, jedna „nova“ knjiga uspela je da osvoji moju pažnju i probudi interesovanje tako da je, uz slast, završila u mojim rukama i to pravo iz ruku njenog tvorca, sa mastilom u posveti koje se još uvek sušilo. Više o tome u nastavku.
Nikada mi nisu sve knjige na broju.


Piscima čije je učešće najavljeno, pridružio se deo Karavana fantastike te je, još jednom, do izražaja došla podrška koju mladi književnici pružaju jedni drugima, a to je nešto što me posebno raduje.  Složili smo se da ono „epskoj“ u nazivu tribine nije i ne mora biti isključivo. Tako je sastav družine izgledao ovako: Dimitrije Stevanović (Ime vatre, Trubadurova svita (recenzija ove knjige stiže uskoro)), Duško Blagojević (Duhovi rata i Nevidljivi grad), Nebojša Petković (trilogija Poslednji grad), Nemanja Jovanov (Belina), Ivan Branković (Prometejev dnevnik i Projekat Herkules) i jedina dama koja je učestvovala, ne i jedina koja ume da piše fantastiku, Milena Stojanović (Petruški zmaj i Zov krvi – prva dva dela trilogije Proročanstvo bogova). Na žalost, Zoran Petrović je bio sprečen da se pojavi, ali njegove knjige oživljavale su njegovo prisustvo (serijal Praznik zveri, znate već).

Marko Despot Miranović (moderator) i navedeni učesnici tribine 

       Nakon predstavljanja pisaca i njihovih dela, govorilo se o raznim temama - o originalnosti, klišeima, položaju žanrovske književnosti u odnosu na književnost glavnog toka (ovo mi već delije kao večita tema, glasam da je ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade svojom pobedom zaključi) i sl. Mišljenja sam da se ne treba opterećivati tim temama. Kada bismo pozvali dvadeset pisaca i dali im istu postavku romana, svako bi napisao nešto drugačije. Ono što bi diktiralo tok priče svakog od njih je njihovo poimanje sveta, ličnost koju su gradili celog života i, naravno, kvalitet koji poseduju. Taj kvalitet će naći način da se pokaže i prokrčiće sebi put do srca čitalaca. Karavan fantastike je jedan od načina da se pisci približe publici, a i sam je tema slične rasprave – ko se toga prvi setio. U jednoj epizodi South Park-a, ustanovili smo da je sve što bi vam moglo pasti na pamet, Bart Simpson već uradio. Pomirimo se sa tim i pozdravimo one koji se i dalje trude da nešto postignu. Njihovo nadograđivanje na ono što je već urađeno je pohvala inicijalnog dela samo po sebi.
 
S leva na desno: Milena, Dimitrije, Irena i Aleksandar Tešić, Ivan,
Cvećka koja je dobila čast da drži Lilu – najpoznatiju fantastičnu kucu,
već iskusnu cosplayer-ku, Nemanja, Marko, Bojana, Nebojša i Duško
Na pitanje da li publika uspeva da pronikne u dublji smisao koji njihovi romani nose, Nebojša Petković je odgovorio da on nije imao na umu dublji smisao kada je pisao roman i gradio karaktere svojih likova, već je želeo da priču koju je izmaštao ispripoveda najbolje što ume, kroz što verodostojnije likove (dala sam sebi slobodu da svojim rečima prepričam njegove, nisam mnogo vična citatima). Ja sam kompleksnost i kvalitet njegovog pisanja prepoznala te mi je ta neverovatna dubina* jasno uočljiva. Tu dolazimo do malopređašnje poente da je ono po čemu se kvalitetni pisci izdvajaju već predodređeno njima samima. Njihova različitost je upravo ono što obogaćuje ponudu i dodaje boje fantastičnom spektru. Ne moraju svi biti filozofi ili literarni majstori, ali dobro je kada svoje umeće uspeju vešto da utkaju u knjigu i kada da ga nadograđuju. Onaj ko nema šta da ponudi u tom smislu, neće dugo ni opstati. Naravno, ima i nedostataka. Nije realno očekivati vrhunske domete u prvoj knjizi, ali svako od nas svojim zapažanjima, pitanjima, interesovanjem, može da doprinese razvoju njihovog kvaliteta. A kvalitet zaista postoji. Branković, recimo, gradi takvu dinamiku da vas uzbuđenje drži od prve do poslednje rečenice, dok su mu opisi sažeti, a vrlo živi. Dimitrije kroz urnebesne situacije u koje stavlja svoje junake pravi ozbiljnu društvenu kritiku i tako dalje. Primera je puno, prostora za napredak još više. 

*Poslednji grad konačno pronalazi put do moje biblioteke, 
sa sve neverovatnom posvetom. Ovaj divni ključ – obeleživač
 stranica je poklon iznenađenja od mog druga Marka,
 kojim mi je začinio već sjajno veče


Dubinu razmišljanja uspela sam da naslutim i u par rečenica koje je izrekao Nemanja Jovanov pa smo tako došli do romana koji sam pomenula na početku: „Belina“. Osmišljena kao priča koja će biti ispričana kroz tri knjige, najpre je ponovo probudila moju fascinaciju pojavom trilogija u epskoj fantastici (mislim, razumem ja da se ne može čitav svet izmaštati i izgraditi u samo jednoj knjizi, ali zašto uvek tri?! Kakvu silu u sebi nosi taj magični broj? I dokle, bre, više te trilogije?), a onda je usledilo ono što je probudilo moje interesovanje – ne, nije u pitanju klasična trilogija, ovo je jedan događaj, priča o nastanku čovečanstva, ispričan iz tri ugla – ženskog (prva knjiga), muškog (druga) i svevišnjeg entiteta – roditelja čovečanstva (treća knjiga). Zvuči zanimljivo, zar ne? Ako je suditi po načinu na koji njen tvorac gleda na čovečanstvo (iz mog vrlo skromnog zavirivanja u isti), trebalo bi da probudi mnoga razmišljanja, što je upravo ono čemu se nadam od susreta sa knjigom. S obzirom na to da je konačno dospela u moje ruke, uskoro ćemo i to saznati.

 Noviteti u mojoj riznici

Ovo je bila dobra podloga za dalje produbljivanje razgovora, ali vreme leti dok se zabavljaš tako da nas je ključ u bravi sale Amerikana naveo da polako zaključimo tribinu. Ovakvi skupovi su sjajna prilika da se dođe do kvalitetne interakcije između pisaca i čitalaca te ne bi bilo loše da se izvrše neke modifikacije. Na primer, moglo bi se manje vremena potrošiti na predstavljanje knjiga (na Festivalu epske fantastike većina je upoznata i sa piscima i sa njihovim romanima), a vreme upotrebiti za razmenu mišljenja i diskusije koje će pružiti prostora da se iznesu stavovi i razmišljanja koji će, bolje od bilo kakve postavke i radnje romana, privući nekoga da pročita baš to što je taj pisac napisao.  

Sada ću se vratiti onome zbog čega sam i otišla na Festival – druženje! Kratko, ali slatko. Gore navedenu fantastičnu ekipu, dopunili su Tešići (Irena i Aleksandar), kolega knjigoljubitelj Marko (desio se dugo iščekivan susret epskih razmera), moja draga sestra Bojana i ja, pa je usledio događaj koji smo svi čekali, ispijanje zanatskog piva u obližnjem kafiću uz veliku kriglu prijatnog razgovora. Što bi rekao Čak Palahnjuk (čisto da pokrijem onu opasku o vičnosti citatima): „Nothing of me is original. I am the combined effort of everyone I've ever known.“ Srećna sam što u izgradnji moje ličnosti učestvuju ovakvi ljudi.

U svom prirodnom okruženju

Prvobitno objavljeno na Dotkomu.
Fotografije su iz moje riznice.