Odmah ću vam reći – Ništa se nije desilo! I bilo je tako
super!
Roman Ništa se nije desilo svoj život je započeo kao nacrt kojim je Stefan
konkurisao za NIN-ovu književnu
stipendiju. Žiri u sastavu Filip
David, Vladislav Bajac, Dragan Velikić, Vladislava Gordić Petković i Dragan
Jovićević izdvojio je dva sinopsisa i oba nagradio stipendijom. To je
nagrada na koju je Janjić najponosniji, ne zbog prilike da objavi svoju knjigu,
već zbog priznanja kvaliteta od strane tako značajnih imena. Knjiga je
objavljena u izdanju Matice srpske, a
tiraž od 300 primeraka rasprodat je za dve nedelje i mahom otišao u ruke
Stefanove porodice, prijatelja, poznanika i nekoliko srećnika koji su za svoj
primerak uspeli da se izbore (saznali smo da su neki nežni cvetići pribegli
otimačini, čak!). To je za posledicu imalo nedovoljno širok i raznovrstan
čitalački krug pa su pitanja koja je publika na promociji postavljala o efektu knjige
na čitaoce ostala nedovoljno odgovorena. To će se uskoro promeniti pošto su
prste umešali oni koji su baš, baš, baš želeli da je sa drugima podele, pa će
krug nastaviti da se širi. Najpre su se udružili u nastojanjima da joj udahnu
novi život, a potom i u njenom predstavljanju publici koja se okupila u Svilari te večeri.
Katarina Kostić, nežni cvetić ranije pomenut, napisala je kritiku romana i na sva
zvona objavila da se pojavila knjiga koja
će vas pokvariti za sve druge. Jednom uhu podešenom da hvata fine
frekvencije posebno je skrenula pažnju na strujanja iz Novog Sada i tako je
knjiga svog drugog izdavača pronašla u Banjaluci. Boris Maksimović, urednik izdavačke kuće Imprimatur, za knjigu kaže da predstavlja sam vrh savremene srpske književnosti, a njemu je, zamislite,
stigla na mejl! S obzirom na to da, kako kaže, naši ljudi više pišu nego što čitaju, ovakvi pronalasci su pravo
blago za nekog ko je osnovao izdavačku kuću rešen da kvalitetnom štivu perspektivnih
mladih autora raskrči put do čitalaca.
Iznanađenje večeri, kako za
publiku tako i za organizatore, bila je Nataša
Niškanović, Stefanova drugarica sa
fakulteta, koja je, koristeći se pitanjima zabranjenim
pravim novinarima, udahnula svežinu ovakvoj vrsti okupljanja i, iz ugla bliskog
prijatelja i prve čitateljke, demistifikovala autora. Ovaj potez uneo je i notu
humora u razgovor.
Stefan na prvi pogled deluje
skromno i stidljivo, kao da mu je neprijatno zbog činjenice da mu sve dobro
ide. Kada počne da govori, na površinu izbija samouverenost proistekla iz
znanja, prikazana u najboljem maniru vaspitanja. Što bi se reklo – milina slušati.
Svilara
je bila puna, a domaćini pravi, rešeni da ugode i prikažu plodove zajedničkog
rada. Voditeljka programa dobila je volonterku, a volonterka direktan uvid u
realizaciju događaja, i navijam da ovakvo sitcanje dragocenog iskustva postane
praksa.
Kada razgovor vode izuzetni
mladi ljudi, među kojima vlada međusobno poštovanje i naklonost, on može da se
razvija samo u jednom smeru, na opšti užitak okupljenih.
Roman je opisan kao vežba iz
empatije. Smešten u ratni sukob nama blizak, jer autor je odlučio da sukob ne
izmesti drugde već stoički podnese pogrešna tumačenja nošena neznanjem i
predradusama, ipak nije roman o ratu.
Katarina kaže da roman ne nudi odgovore već alate koji će vam
pomoći da postavljate pitanja. Boris kaže da je o ratu pisao i ko treba i
ko ne treba, a Stefanu je pošlo za rukom da čačne u najosetljivije polje i ni o
koga se ne ogreši. O knjizi su pisali oni koji su je pročitali, te se neću na
njoj zadržavati. Ko želi da pročita njihove utiske, može ih pronaći na Goodreads-u.
Poput onih u romanu, svakodnevne
primere fabrikovanih vesti (a čini se da samo takve postoje) kao urednik FakeNews Tragača, Stefan sa timom sposobnih
mladih ljudi razotkriva i prezentuje javnosti. Ovaj portal preporučujem kao
izbor za prelistavanje dnevne štampe jer vam pruža uvid u ono što se zaista
desilo (ili nije). Jer efekat koji se želi postići tako prljavom kontaminacijom
mozgova, na svu moju žalost, ne izostaje.
Dezinformacija
ostaje dezinformacija čak i kada se onome koji ju je stvorio doda „in
memoriam“.
Nakon što se završio glavni
deo događaja, izmešali smo se i usledila je kupovina i potpisivanje knjiga,
upoznavanje, razmenjivanje utisaka i sticanje novih drugara. Bilo je tu i onih na
specijalnom poslanju, trebalo je nabaviti neku knjigu nekog mladog novosadskog
pisca, deca su insistirala, ali deca nisu računala na to da će morati da čekaju
svoj red za čitanje.
Kako to obično biva, grupa
najupornijih druženje je nastavila u kafani, produbljujući razgovore i sležući
obilje prijatnih utisaka koje je ova promocija donela. Sada možemo preći na
glavno jelo – knjigu koju smo svi toliko čekali!
Čitamo se!
Fotografije sa promocije možete pogledati ovde.