Šta
jedna prosečna Teksašanka može da uradi što bi je odvelo pisanju zasnovanom na
ruskim bajkama i slovenskoj mitologiji? Ne znam za prosečnu, ali ova izuzetno
zanimljiva mlada žena počela je čitajući ruske bajke. Imala je omiljenu knjigu
koju je čitala dok je nije, kako kaže, pokvarila. Vođena ciljem da studira
jezike i postane prevodilac u UN, provela je godinu dana u Moskvi upoznajući
sve ono što Rusija jeste. Koledž ju je odveo u Vermont, pa opet u Rusiju, i
kada ju je iscrpela zima otišla je na Havaje i zaposlila se na farmi kafe.
Zaokret u karijeri na koji bi svaki roditelj bio ponosan. Kako je nova zen karijera
ostavljala mnogo slobodnog vremena, odlučila je da piše. Devojčica iz komšiluka,
Vasilisa, postala je Vasja i povela bajkovitu priču o fantastičnom svetu
slovenske mitologije. Priču koja je sada pred nama u svom konačnom izdanju.
Naravno, nije išlo tako glatko. Ketrin nije
znala kako se piše knjiga, pa je jednostavno pisala. Najpre je smislia početak
i kraj, a potom su se nizali likovi i događaji.
Fino
zagrejana, otišla je u Francuske Alpe (ne šalim se, u sred Alpa), gde je godinu
dana radila kao asistent profesora, i
usput dogurala do prvog nacrta knjige. Na Havaje se vratla rešena da se
ozbiljno pozabavi svojom karijerom, dobila je licencu za rad u tržištu
nekretnina i bacila se na posao. I onda je dobila ugovor za knjigu. Toliko o
Havajskoj karijeri.
Rad na knjizi tek je trebalo da počne, a trajao je čitave tri godine.
Imala je veliku grešku koja je mogla biti ispravljena potpunim odbacivanjem
jedne polovine, i ozbiljnom preradom druge. Od sedam izdavača zainteresovanih
za knjigu, šest je predlagalo jedan način da se to uradi, dok je sedmi predlagao
drugi. Zaključivši da je sedmi ili genije ili ludak, odlučila je da posluša
njega. Razlog je jednostavan – bio je dovoljno hrabar da misli drugačije.
Počela je da živi od pisanja. Mogla je da
piše bilo gde. Ne moram ni da vam pričam – odlučila je da putuje. Pisala je u
parkovima, kafeima i bibliotekama, doživela čudesne avanture i u stvarnom i u
izmaštanom svetu, i napunila kofer koji je bilo vreme raspakovati. Okolnosti su
odredile da to bude u Vermontu u kojem je našla svoje mesto i svog princa. Sada
zajedno putuju svetom deleći uzbudljivu životnu priču koja je iznedrila „Sagu
zimske noći“!
U okviru promocije trećeg i finalnog dela
sage, autorka Ketrin Arden dogovorila je posetu Hrvatskoj u saradnji sa izdavačkom
kućom Mitopeja. Oni su se pokazali
kao pravi drugari pa su to podelili sa Dibudusom i pomogli da i mi dobijemo priliku da je upoznamo. Očas posla organizovane su promocije
u Beogradu i Novom Sadu. Jeiij.
Isprva, nisam znala o čemu se radi. Nisam
čitala prve dve knjige pa nisam sa nestrpljenjem iščekivala nastavak. Obratila
sam pažnju tek kada me je knjiška vila zamolila da joj ulovim to blago pošto će
ona biti na važnom poslanju granicama daleko. Onda sam se setila prve knjige,
njenih neverovatnih korica i odluke da sačekam da se trilogija kompletira.
Ta-da!
Tako sam prvi put bila u Svilari. Ne i
poslednji! Jelena i Ketrin su vodile vrlo informativan, prijatan, zanimljiv,
duhovit, jezgrovit... (mogu ja ovako do sutra) razgovor. Jelena iz ugla
izdavača (magacionera, vozača... #onewomanarmy), Ketrin iz ugla pisca. Proces
stvaranja knjige kompleksan je i dug. Ispunjen je pitanjima – šta želite da
kažete, koju poruku da prenesete, koliko želite da se udaljite od stereotipa, a
koliko da ih prigrlite. Odgovori na njih već su određeni vašom ličnošću, samo
treba da ih otkrijete. Zahvaljujući svemu što su te večeri izrekle, znam da će
se ovo ulaganje višestruko isplatiti.
Saznala sam mnogo zanimljivosti vezanih
za ono što je autorka ugradila u svoje knjige pa će čitanje biti za toliko
sadržajnije. Saznala sam kako je izgledao proces nastajanja, koliko je rada i
samoizgradnje bilo potrebno, koliko je velika i važna uloga izdavača. Dibidus pokazuje sve znake potrebne da
postavi standarde kvalitetnog izdavaštva kod nas i svom snagom navijam da tako
bude. I našim mladim piscima potrebno je da svoja dela stvaraju uz stručno
vođstvo onih koji odluče da budu ta figura. Tako potencijal koji tek
naslućujemo može doživeti svoj puni sjaj.
Nakon nagradne igre i pitanja publike,
usledilo je potpisivanje knjiga i druženje koje je trajalo dok nas nisu
poterali napolje. Pa smo nastavili napolju. Tu je bila i divna Marina Marinush koja je ilustrovala magične korice za prvu knjigu i tako postavila standard,
drugarice knjigoljubiteljke i drugari stripoljibitelji, društvo koje je
druženje moralo da prekine, ali se opiralo vođeno dobrom energijom i željom za
još. Nadam se da će biti prilike i za to. Do tada, čitamo se!
No comments:
Post a Comment