„U narodnom verovanju našeg
naroda, igranje u kolu sadrži i obilje tajanstvenih i obredno–magijskih
značenja. Bilo da je u pitanju želja da se postigne sklad u zajednici, obezbede
dobro zdravlje i rodna godina, ili da se stekne naklonost predaka i sveta
mrtvih, kolu se nekada pristupalo sa ogromnom pažnjom i motivima koju su
nadilazili puku zabavu. Ipak, u narodu je ostalo sećanje i na takozvano „vrzino
kolo“, u kome igraju nečiste sile, ali i oni koji bi od tih sila da izmame
kakvo retko znanje, predskazanje ili lek.“ – iz pera onih koji su nam priredili
ovu zbirku, Aleksandra Tešića i Mladena Milosavljevića.
Upravo ovaj duh prošlosti
provejava kroz celu zbirku i donosi nam mnoštvo narodnih predanja, verovanja i
motiva od kojih se, vremenom, sve više udaljavamo. Oni su na sebe preuzeli
zadatak da udahnu još jedan život našem folkloru i, sa još 25 autora, uhvatili
su se u svojevrsno vrzino kolo da to
i ostvare. U nastavku ćemo videti da li su uspeli da steknu naklonost predaka.
Spisak autora je raznovrstan,
prisutni su proslavljeni pisci fantastike, ali i pisci koji se njome ne bave,
oni više ili manje iskusni, čak imamo i one kojima je ovde prva objavljena
priča. Raznovrsnost je jako značajna kada je zbirka priča u pitanju jer nam
daje mnoštvo različitih perspektiva i stilova pa tako nadražuje naša čula na
mnoštvo različitih načina. Raznovrsnost je prisutna i kada su u pitanju
fenomenalne ilustracije kojima zbirka obiluje, što je, takođe, sjajno, a
biografije pisaca i ilustratora mogu se pronaći na kraju zbirke. Dodatnu težinu
daje i predgovor profesora Sretena Petrovića, stručnjaka u ovoj oblasti.
Ovu
zbirku ću sagledati priču po priču, trudeći se da budem koncizna.
Mik Geris „Okular“ – Na samom početku jedno veliko ime
svetske fantastične scene, Mik Geris, koji je najpoznatiji po televizijskim i
filmskim adaptacijama dela Stivena Kinga. Priča je sjajna, ali ne vidim razlog
njenog prisustva u zbirci folklorne fantastike.
Relja Antonić „Ako
smo vas mi, senke samo“ – Odlična priča, mistična i filozofska. Stil
pripovedanja je prilagođen temi zbirke sa povremenim ubacivanjem savremenih
žargonskih reči koje narušavaju koncepciju, poput gluvarili ili, rečenica koja mi deluje samoj sebi suprotstavljena
kada je način pripovedanja u pitanju – „zabole
me za smrtničke prazne besede“.
Laura Barna „Ulica
gloga“ – Odlična građa atmosfere uz povremene oscilacije stila. U samo
nekoliko strana uspeva da vas zainteresuje za bar još dve knjige i istraživanje
srpske istorije i mitologije uopšte. Pomenute oscilacije u stilu za nijansu
ometaju tečljivost priče koja nas vodi u jednom pravcu, pravcu rastućeg
interesovanja. Jako mi je žao što nisam pročitala njen roman "Pad
klavira" kako bih mogla da napravim paralelu sa ovom pričom, ali i to će
se promeniti.
Zamerka za sledeću rečenicu: „Perun je bio na Veselinovoj
strani, i to bezrazložno ubeđenje da je miljenik vrhovnog slovenskog boga…“. Po
mojim saznanjima, najprihvaćenije mišljenje je da je Svetovid bio vrhovni bog,
a, čak i da je mislila na Veselinovo gledište, koje je suprotstavljeno onom
navedenom, opet ne mogu opravdati taj navod jer je on vrhovnim bogom smatrao Dajboga,
a ne Peruna.
Ilija Bakić „Zato
postoje dan i noć“ – Odlična priča. Slojevita, zaokružena, efektna. Jezik
pripovedanja prilagođen tematici, stil mi je malo škripao, ali nije narušio
kvalitet. Ne vezuje se samo za jednu legendu već prikazuje širi spektar narodnih
verovanja, sve provučeno kroz nedaću jedne kuće.
Đorđe Bajić „Roga“
– Priča je toliko interesantna da sam je pročitala u dahu. Pisana u formi
istraživačkog novinarskog projekta koji se bavi rasvetljavanjem misterije
bizarnog krvavog pira od pre četrdeset godina, uspeva da zamuti granicu između
onoga što doživljavamo kao stvarnost ili fikciju. Toliko je vešto ispričana da
deluje kao sasvim legitiman događaj. Literarni kvalitet je na visokom nivou.
Ivan Branković „Zapis“
– Ivan me je kupio na prvu rečenicu: „Šatl tipa DragonX se uz jake
turbulencije spuštao kroz retku atmosferu“. Nešto što nisam očekivala u ovoj
zbirci. Ivan na sjajan i uzbudljiv način kombinuje dva suprotna kraja
fantastičnog spektra – naučnu i folklornu fantastiku. Vodi nas daleko u
budućnost i, istovremeno, daleko u prošlost. I, taman kada uzbuđenje dostigne
neslućene visine, kraj. Prosto mi je došlo da ga pozovem da mi ispriča šta je
dalje bilo. Ili da mi pozajmi knjigu, film, strip... u kakvom god obliku postoji
ono čega je ova priča deo.
Mihajlo Vitezović „Zona“
– Jako mi se dopala priča, intrigantna je, filozofska, ostavljena nama da je
završimo po svom nahođenju. Jedini problem je što u njoj nema folklorne
fantastike. Barem ne one meni poznate.
Matilda Veljković „Seoba“
– Matilda nas u potpunosti transportuje u prošlost gde prosto možemo da okusimo
folklor. Verovanja, običaje, jezik, međuljudske odnose. Vanvremenska i
sveprisutna rečenica koja mi je ostavila snažan utisak: "Drumovi su ovde
odavno služili samo za odlaske". Već dugo su mi Matildine knjige na listi
za čitanje, a ova priča im je raskrčila put ka samom vrhu liste.
Nenad Gajić „Za njim
zvona zvone“ – Kratka priča koja sadrži sve neophodne elemente da zadovolji
kriterijume ove zbirke. Takođe je i efektna, čak sam se naježila na kraju.
Pavle Zelić „Prvi put
s ocem na vampire“ – Pavle koristi idealan vremenski okvir za priču o
vampirima i smešta ih u vrlo neuobičajen položaj, položaj u kome oni čine
vladajuću strukturu zemlje. Mada, kada bolje razmislim, to i nije baš
neuobičajeno. Zanimljivo je bilo posmatrati ih iz te perspektive, tj.
posmatrati njihov uticaj na narod. Odlično opisuje patrijarhalno društvo, ali i
snagu i sposobnost žene u odsudnim trenucima.
Branislav Janković „Žena
pored pruge“ – „Zašto se samo smrt istražuje? Toliko neistraženih života.“
Branislav se još jednom pokazao kao majstor kratke forme sa elementima rata i
strave. Ipak, elementi folklora su ono što nedostaje kako bi priča opravdala
svoje mesto u zbirci.
Tihomir Jovanović „Vodenica
na Jezavi“ – Današnjica protkana folklorom. Priča je dobra, ali nedostaje
joj kompleksnosti, napetosti i dešavanja vezanih za samu temu. Moglo je biti
manje obrazloženja, čitaoci su već naučili da razumeju i bez njih, a taj
prostor utrošiti na kompleksnost dešavanja. Ova priča nikako nije trebalo da se
nađe nakon Jankovićeve jer iz jednog voza prelazimo u drugi, a treba nam
vremena da se prilagodimo promeni. Svako njegovo pominjanje asocira na
prethodnu priču.
Tamara Lujak „Vila
izvorkinja ili Kako su postale vile bunarkinje“ – Ovo mi je najslabija
priča u zbirci. Nema nikakve logike u postupcima likova iz priče, da nema poslednje
rečenice, rekla bih da nema nikakve veze ni sa folklorom. To je jedino što malo
vadi situaciju.
Đorđe Milosavljević „Lako
je biti Bog“ – Ispričana na sasvim neočekivan način, ova priča mi je veoma
prijala. Ni bogovima nije lako sa nama. I oni imaju cenu koju moraju da plate.
Priča se dosta razlikuje od ostalih iz zbirke, ali podjednako dobro oslikava
zadatu temu.
Mladen Milosavljević
„Gluvo kolo“ – Mladen je opravdao svoje mesto glavnog urednika „Omaje“ –
časopisa koji se bavi folklornom fantastikom, i mesto urednika ove zbirke.
Priča u potpunosti oslikava njen duh, kako stilom i jezikom kojim je pisana,
tako i verovanjima koja su kroz nju protkana. Uzbudljiva je, kompleksna,
zastrašujuća. Jedna od mojih omiljenih iz zbirke.
Dejan Ognjanović „Divlja
kapela“ – U priči se prosto može okusiti Dejanovo široko znanje. Sjajno
građenje atmosfere straha, mistike i neizvesnosti. Mogla je biti kraća, neki
opisi, iako lepi, nisu neophodni. Lepo građenje rečenica, s tim što mi dijalozi
nisu najbolje legli. Ipak, nisu narušili dinamiku ove sjajne priče.
Oto Oltvanji „Ona
nije veštica“ – Emotivna, teška, realna priča, iako u njoj obitava veštica.
Opisi su, naizgled, vrlo jednostavni, a ustvari toliko vešti da možete da
izgradite sasvim jasnu sliku svih scena opisanih u priči. Priči u kojoj ništa
nije onako kako se čini...
Miloš Petković „Zverobraz“
– Miloš je u ovu priču uklopio nekoliko svojih ljubavi. Priča je puna
asocijacija na stvarnost, a, koliko sam ja shvatila, deo je knjige u nastajanju
koju će koautorski potpisivati sa Mladenom Stanisavljevićem. Neizvesna je i
uzbudljiva, ima i vukodlaka i zverobraza, zamirisala mi je na strip. U jednom
trenutku sam pogubila konce, ali sam ih brzo pohvatala. Naravno, prati je još
jedna maestralna ilustracija Igora Krstića.
Nebojša Petković „Dug“
– Još jedna priča koji iz budućnosti gleda u prošlost. Nebojša majstorski gradi
atmosferu straha i sliku užasa. Jedna od najjačih priča iz zbirke. Imam samo
jednu zamerku – bačena maramica od strane Nemca. Onome kome je usađeno da ne
ostavlja đubre za sobom, teško da će se omaći nehajno bačena maramica, mogao ju
je baciti u kantu, onda mi ne bi bola oči. Ovo je svakako nebitno za kvalitet
same priče koja je, kao što rekoh, pri samom vrhu.
Zoran Petrović „Šinjel“
– Dinamičnost dominira ovom pričom, a opisi živo oslikavaju radnju. Kao da sam
je gledala preko ramena glavnih junaka. Opet smo počašćeni novim simboličnim
stihovima u priči o ljubavi i surovosti, o žrtvi i kazni, o borbi za život i borbi
za smrt. Još jedan uvid u, sada već karakterističan, raskoš Zoranovog stila.
Sanja Savić „Zmija“
– „Ako misle da ti je loše, niko neće da ti zavidi. Ako ti niko ne zavidi, nemaš
čega da se plašiš.“ Priča mi je, zaista, delovala obećavajuće, sve je lepo
izgrađeno, protkano narodnim običajima i njihovom polakom povlačenju pred
savremenim načinom života, sve uz dobru dozu humora, i onda, bum, kraj u pola
stranice. To mi je pokvarilo utisak, a može biti i da mi je priča toliko
prijala da sam se osetila uskraćeno za još. Možda je zato i efektna jer me je
naterala da je u mislima razrađujem.
Branka Selaković „Porod“
– U ovoj priči uvaćen je smisao želje urednika da priče iz zbirke budu povezane
sa poznatim književnim delima i time dobiju novi ugao čitanja. Jasno oslikava
asocijaciju od samog početka i čak mislim da je ovaj naslov efektniji jer vas
tera da osećate potrebu da je zovete drugačije. Priča je pun pogodak. Obiluje
folklorom u vrlo uzbudljivoj atmosferi. Centralna figura je mudra veštica čije
se niti pletu i prepliću desetinama godina, a počašćeni smo i bajalicama koje
izgovara dok je gledamo na delu. Odlično je i razrađena i zaokružena.
Goran Skrobonja „U
potrazi za ukradenim vremenom“ – Svakom sledećem pričom, ova zbirka postaje
sve bolja. Ovde se jasno može uočiti iskustvo koje je vodilo piščevo pero. Iako
vas priča obuzme od samog početka i uvuče u čarobni svet mitskih bića, falio mi
je izraženi šmek slovenske mitologije. Onda se pojavila Vesna u pratnji Balačka,
i odgovorila na tu potrebu. Ona je, u maniru nestašne tinejdžerke, zahvaljujući
opkladi sa Perunom, skoknula u kratku posetu jednom od svetova i skuplja
suvenire, a on u ulozi njenog telohranitelja. Delovali su mi kao delikventi, a onda
je Balačko demonstrirao svoju snagu, a Vesna svoju mudrost. Odlična priča.
Mogla je biti i duža. Na primer, u formi romana…
Aleksandar Tešić „Supa
od nemuše“ – Tešić i dalje ume da piše folklornu fantastiku, zamislite! I
to na manje od 600 i kusur strana. Celu priču slušamo kroz pripovedanje dede
svom bolesnom unuku. Na način na koji bi jedan deda to i činio. Deda koji
svedočio čudnom događaju u svojim ranim pastirskim danima i otkrio skriveni
svet za koji malo ko zna. Ali, nije deda zaboravio, zna on šta je čuo i video. I zna kada to treba da upotrebi. Kao i u
prethodnoj zbirci, priča je vezana za jednu legendu i obrađena u sopstvenoj
režiji.
Boban Trifunović „Dve
kapije“ – Boban ima 24 godine i ovo je njegova prva objavljena priča iz
domena fantastike. Informacija koja me je zapanjila nakon pročitane priče.
Diplomirao je na Odseku za etnologiju/antropologiju Filozofskog fakulteta.
Informacija koja me uopšte nije zapanjila, svoje znanje je demonstrirao kroz
priču.
Svedočanstvo jednog etnologa, o tragičnim događajima koji su
pogodili njegovu najbližu porodicu, gubitak zeta pa sestričine, sestra
opterećena praznoverjem i njegov naučni pristup kojim uspeva da za svako praznoverje
pruži razumno objašnjenje, ali sve mu je teže samog sebe da ubedi. Priča
obiluje narodnim verovanjima i u potpunosti oslikava duh ove zbirke. Ključ
uspeha ove priče leži u tome što je on priča psihijatru, zabrinut za mentalno
zdravlje svoje sestre i uspeva mu da nas ubedi da je ovo potpuno realan i moguć
razgovor, razgovor za koji bi smo, bez problema, poverovali da je stvaran.
Odličan početak za Bobana, sjajno je iskoristio ukazanu priliku.
Darko Tuševljaković „Poslednji
put u ravnici“ – Slojevita i kompleksna priča o zmajevitim ljudima
sposobnim da upravljaju vremenskim prilikama. Priča o prijateljstvu, ljubavi,
žrtvi. O novim počecima i starim prijateljstvima. O nepredviđenim okolnostima.
O neraskidivim vezama koje su, ujedno, razlog neophodne razdvojenosti.
Uglješa Šajtinac „Plavi
pramičak“ – Priča o stradanju i patnji. Smeštena daleko i prošlost,
oslikava mentalitet i duh tog vremena, uz bezvremenu bol zbog gubitka
najbližih. Prikazuje značaj pronalaženja motiva da se krene napred, neophodnost
nekog cilja, svrhe, pa makar to bila i osveta. Nije šteta stradati na tom putu,
bitno je njime gaziti jer svi drugi putevi su neprohodni.
Kao pogovor, Tešić i
Milosavljević dali su svoju završnu reč gde su objasnili motive koji su ih
vodili prilikom realizacije ove zbirke. Između ostalog: „Budući da se u
istoriji domaće književnosti malo pažnje pridavalo pričama iz pomenutog
podžanra (folklorne fantastike), priredili smo vam jednu zbirku u kojoj
dominiraju upravo priče sa prizvukom izvornog, običajnog i predačkog. Pred vama
je 27 priča nastalih iz pera pripovedača koji su se upustili u svojevrsno
žanrovsko „vrzino kolo“, a čije će priče, u to se iskreno nadamo, čitaocima
makar malo približiti duh nekih davno prohujalih vremena, običaja i bića koja
još uvek žive samo u narodnim predanjima“.
Zbirka je ispunila moja
očekivanja i smatram je veoma značajnom ne samo za folklornu fantastiku, već za
folklor uopšte. Ovo je hronika jednog vremena zabeležena od strane fantastične
družine pisaca i ilustratora, čuvara našeg nasleđa, i daje nam uvid u način na
koji sagledavamo svoju prošlost. Ima, naravno, i nedostataka, ali odnos je sasvim
zadovoljavajući. Rekla bih da su nam preci trenutno naklonjeni i zahvaljujem se
svima koji su, svojim učešćem u realizaciji ove zbirke, doprineli tome. Ja sam
uživala čitajući je i sigurno ću joj se često vraćati.
Fotografije su iz moje riznice.